Interreg programi: Kako hrvatski subjekti mogu surađivati s partnerima iz regije
Teritorijalna suradnja među europskim regijama postaje sve važniji alat za rješavanje zajedničkih izazova, od klimatskih promjena do demografskih kretanja. Hrvatska u tome ima ključnu priliku: kroz Interreg programe, javni i neprofitni sektor može ostvariti značajna ulaganja, steći nova znanja i izgraditi snažne veze s partnerima iz regije.
Interreg je instrument Europske unije usmjeren na jačanje teritorijalne kohezije kroz suradnju među državama i regijama. Postoje tri glavna oblika: prekogranična suradnja (Interreg A), transnacionalna (Interreg B) i međuregionalna (Interreg C). Hrvatski subjekti trenutačno sudjeluju u više programa, među kojima su Hrvatska – Srbija, Hrvatska – Mađarska, Hrvatska – BiH – Crna Gora, Dunavski i Jadransko-jonski program. Svaki od njih ima vlastite prioritete, ali im je zajednički cilj da regije surađuju u raznoraznim projektima.
U praksi to znači da se hrvatska škola, općina, razvojna agencija ili udruga može udružiti s partnerima iz npr. Mađarske, Italije ili Srbije kako bi razvili zajednički projekt. Takvi projekti obuhvaćaju širok spektar tema: od kulturne razmjene i očuvanja prirodne baštine do zajedničkog planiranja prometne povezanosti ili unapređenja obrazovnih metoda. Primjerice, općina iz
Slavonije može razviti rutu kulturne baštine s partnerima iz Vojvodine, dok javna ustanova iz Istre može razviti zajedničku strategiju za upravljanje zaštićenim područjima s partnerima iz Slovenije.
Za uspješnu prijavu važno je razumjeti temeljna pravila. Projekt mora imati jasnu dodanu vrijednost za obje strane granice, tzv. prekogranični karakter. Svi partneri moraju biti iz prihvatljivih regija, a njihovi doprinosi projektu moraju biti uravnoteženi i međusobno povezani. Pritom Interreg ne traži samo formalno partnerstvo, već zajedničku pripremu, provedbu i financiranje. Idealni projekt uključuje ravnomjeran broj aktivnosti i troškova sa svake strane granice, kao i zajedničke pokazatelje učinka.
Korisnici često griješe kada pristupaju Interregu kao klasičnom investicijskom programu. Umjesto velikih građevinskih radova, Interreg favorizira „soft“ projekte: pilot-aktivnosti, zajednička istraživanja, digitalne platforme, edukacije i prekogranične mreže. U novijim pozivima posebno su cijenjeni manji projekti, npr. oni do 200.000 eura, zato što se oni mogu brzo implementirati, imaju konkretan učinak i potiču dugoročne odnose. Evaluatori visoko vrednuju projekte koji nastavljaju živjeti i nakon završetka, primjerice kroz lokalne politike, trajne mreže ili zajedničke usluge.
Za hrvatske prijavitelje dodatna je prednost što Interreg programi imaju visoke stope sufinanciranja, često i do 85–100% prihvatljivih troškova, ali i relativno kompleksnu pripremu. Potrebno je unaprijed odabrati partnere, definirati zajednički problem, detaljno razraditi logiku intervencije i jasno prikazati kako projekt doprinosi programskim ciljevima. Sve to zahtijeva vrijeme, komunikaciju i stručno vođenje.
U kontekstu Hrvatske, najaktivniji su prijavitelji općine i gradovi iz pograničnih područja, javne ustanove (škole, razvojne agencije, muzeji), ali i organizacije civilnog društva. Oni koji na vrijeme identificiraju partnere, zajednički pripreme projektni prijedlog i konzultiraju se o pravilima prijave imaju značajnu prednost. Na primjer, osnovna škola iz Karlovačke županije može s partnerima iz BiH provoditi projekt STEM edukacije uz razmjenu nastavnika, dok turistička zajednica iz Dalmacije može razviti zajednički kulturni itinerar s partnerima iz Crne Gore.
Zaključak:
Interreg programi otvaraju vrata međunarodnoj suradnji i dugoročnom razvoju hrvatskih regija. Oni koji ih shvate ozbiljno, pravovremeno se pripreme i usmjere na stvarne zajedničke potrebe imaju veću šansu za financiranje i za konkretan regionalni učinak.
