Aktualno

Komentar Ariane Vela: Je li 2017. godina zaista bila rekordna po pitanju EU fondova?
  • Objavljeno:
  • 23.01.2018.

SASA3969Jučer je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU održalo konferenciju za medije na kojoj su predstavljeni rezultati korištenja fondova EU, konkretno Europskih strukturnih i investicijskih fondova, u 2017. godini. Osim brojki koje smo mogli čuti i vidjeti, a susreli smo se s nekoliko različitih postotaka i porastom od 221%, 423% i slično, uspjeli smo čuti da se radi o rekordnoj godini.

Konačno se u sektoru EU fondova nešto počelo događati, pomislit će mnogi, no nitko se nije pitao je li stvarnost zaista tako blistava i što zaista znače ovi visoki postotci.

Kao što sam godinama upozoravala, Hrvatska se s EU fondovima muči. To nije novost niti je to nešto začuđujuće, uzevši u obzir da pretpostavke za korištenje stvara sustav državne uprave koji godinama vapi za reformom i koji se u većini pokazao neučinkovitim, neefikasnim i tromim, no to je tema koja zaslužuje poseban osvrt.

Odgovornost je, kako to u politici obično biva, svaljena na prethodne vlade s naglaskom na onoj iz suprotnog političkog tabora i to je jednim dijelom točno i to je nešto na što sam tijekom navedenih godina opetovano upozoravala, no pravo je pitanje imamo li zaista razloga za toliki optimizam, ponos i veselje.

Posljednji izvještaj Ministarstva ukazuje da je u 2017. godini zaista potpisano više ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, odnosno ugovorena je veća vrijednost projekata u odnosu na prošle godine. Slijedom toga, povećana je stopa ugovorenih sredstava i to je rezultat koji brojčano dobro izgleda. I ja bih se, da sam ministrica, time vjerojatno pohvalila.

Međutim, da bismo mogli donijeti suvislu procjenu o tome je li Hrvatska zaista bila uspješna u 2017. godini, moramo promotriti više faktora koje ću nabrojati u nastavku.

Prije svega, moramo znati što ugovaramo u navedenoj godini i iz kojih godišnjih alokacija. To je podatak koji nije objavljen u priopćenju i dostupnim popratnim materijalima. Dakle, uzmite da je prosječna godišnja alokacija bespovratnih sredstava oko milijarde eura (ona se progresivno povećavala u proteklih nekoliko godina). Na temelju ukupne i navedenih alokacija, tijela rade svoje godišnje i višegodišnje planove koje mi nismo dobili na uvid. Dakle, mi realno ne znamo što je bio točan plan, temeljem čega je on nastao i je li on i u kojoj mjeri poštovan od strane sustava upravljanja i kontrole. Ministarstvo jest objavilo podataka o svom N+3 planu za pojedinu godinu, ali iz te informacije nije moguće zaključiti odakle novac dolazi i kako ga se zaista planiralo potrošiti. Također, nije bilo osvrta na podbačaj u ostvarenju Državnog proračuna u ovom segmentu koji je iznosio cca 2 milijarde kuna.

Nadalje, nadležna tijela u sustavima upravljanja i kontrole dužna su svake godine objaviti indikativni plan objave poziva za dodjelu bespovratnih sredstava u kojima nabrajaju pozive koje planiraju objaviti, rokove objave, alokacije i rokove ugovaranja. Analizom dostupnih podataka utvrdili smo da su objave poziva kasnile, a neki pozivi nisu objavljeni i to bez obrazloženja. Kada smo tijelima postavili pitanje zašto su kasnili s pozivima i zbog čega neke uopće nisu objavili, samo je manji dio naveo konkretne razloge, dok je većina navela da se, eto, radi o indikativnim planovima pa se njih, eto, ne moraju pridržavati kao pijani plota. Zamislite jednog poduzetnika koji priprema ozbiljnu investiciju i očekuje objavu poziva koji kasni ili koji uopće neće biti objavljen. Zamislite da on, eto, ne plati porez istoj onoj državi koja, eto, nije odradila svoj dio posla kako treba. Njemu bi, eto, porezna blokirala račun. Eto.

Treći i vrlo ozbiljan propust koji smo osjetili u 2017. godini jest kašnjenje postupaka dodjele bespovratnih sredstava koji se posebice osjetio u sektoru poduzetništva u kojem su dodjele kasnile više od 6 mjeseci. Zamislite poduzetnika koji se prijavio, započeo sa provedbom, ali mu pravila nisu dozvoljavala završetak prije potpisivanja ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, čije potpisivanje kasni 6 mjeseci. Službenih informacija, naravno, nije bilo pa su se poduzetnici snalazili kako su mogli. Naravno, imali smo i problem s mjerom 4 Programa ruralnog razvoja, kašnjenje s dodjelom u mjerama 7 i 8, kao i objavama unutar Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali koji je isplatio jako malo sredstava.

Tijekom 2017. godine tijela u sustavu upravljanja i kontrole shvatila su da je potrebno zaposliti nekoliko stotina ljudi kako bi se cijela priča koliko-toliko pomaknula s mjesta pa su objavili sijaset natječaja za zapošljavanje u državnoj službi. Kako ta priča funkcionira znamo jer nas je tome naučio tzv. Milinovićev poučak pa na to neću trošiti riječi. Jest da je Državna revizija godinama upozoravala da nemamo dovoljno ljudi i da oni nisu adekvatno osposobljeni za rad s fondovima EU, jest da i osobno godinama upozoravam da će se dogoditi zagušenje unutar sustava jer neće moći apsorbirati sve što im se vrati od prijavitelja koje su zatrpali dokumentacijom, ali dok sustav ne udari u zid, pomaka i planiranja nema.

Osim toga, nije objavljen podatak o tome koliko je velikih infrastrukturnih projekata ugovoreno u 2017. godini. Radi se o projektima koji se pripremaju više godina i koji prolaze specifične procedure. Također, na njihovoj pripremi rade brojni korisnici iz različitih sektora pa bi bilo fer reći da postoje ljudi koji godinama rade kako bi se ti projekti zaista mogli ugovoriti i da to nije isključiva zasluga sustava.

Također, zar bismo zaista trebali skakati od sreće što smo u godini u kojoj alokacija iznosi više od milijarde eura, a troše se i sredstva iz drugih godina, povećali stopu ugovorenih sredstava?

Problem leži i u činjenici da bi Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU trebalo biti svojevrsno nadtijelo za EU fondove i time nadređeno drugim ministrima u Vladi. Pitanje je ima li ministrica zaista odriješene ruke da prozove nekog tko joj je po nadležnosti al pari i, još važnije, ulaze li njezina nastojanja da pokrene neke stvari u uši onih u koja bi trebala.

Da zaključim, pomak u ugovaranju je vidljiv i treba to pošteno reći, ali razloga za pretjerano veselje nema. U drugoj smo polovici perspektive, čeka nas implementacija velikog broja projekata i tu ćemo imati ogromnih problema, a pitanje je i koliko će u cijeloj toj priči biti utvrđenih nepravilnosti i pratećih financijskih korekcija. Kako će izgledati i hoće li se ispuniti indikatori projekata koje smo dužni izvijestiti Europskoj komisiji ostaje pod znakom pitanja jer to je tema o kojoj ćemo početi pričati tek kad prvi projekt zbog toga bude morao vraćati europski novac.

Ukoliko premijer zaista želi da Hrvatska napusti začelje ljestvice iskorištenosti EU sredstava na razini Unije, morat će pokrenuti reformu sustava državne i javne uprave, dati Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU veću ovlast u nadziranju drugih ministarstava i početi lupati po prstima one ministre čiji resori ne rade dobar posao.

Što se tiče ministrice Žalac, vidljivo je njezino nastojanje da napravi pomak, ali ozbiljan pomak se može napraviti samo ako ne moraš braniti boje svoje političke opcije i ako ne pokazuješ samo one statistike koje ti idu u prilog, nego i sve one brojke, izvore podataka i informacije koje iza toga stoje.

Sustav EU fondova je jako okrutan i koliko god se trudili stvari prikazati boljima, nego što zaista jesu, svaki propust i neutemeljeno veselje vrati se kao bumerang. Stvarne efekte vidjet ćemo u narednim godinama.

Autor: Ariana Vela